released June 1, 2011

U vremenu kad je sve više trgovaca, a sve manje onih koji kvalitetno tkanje znaju napraviti, ipak se, gle čuda, pojavi i po neki unikatni uradak, koji vas neće na prvi pogled obmanuti šarenim ovojima i raskošnim promidžbenim trikovima.
Stanovnici planete čudnog imena: “Knin 80-tih godina 20-tog stoljeća”, u imenu će autora , Gorana M. Kneževića, prepoznati figuru koja je svojim životnim i glazbenim stavovima, aktivno učestvovala u oblikovanju neponovljive mikro-klime toga grada. I njima će već na prvi pogled biti jasno da se iza suptilnom ironijom obojenog naslova “Kradem danima sate”, sigurno krije glazbeno štivo kojega vrijedi iščitati. Jer davno su već otkrili i da iza naizgled prozaičnog imena Kneževićevog kninskog benda “Krčma kod Đure seljaka”, stoji autentičan, višeslojan i sofisticiran glazbeni izraz koji je prerastao granice lokalnog prostora.
Pažljiviji pratioci klupske glazbene scene prepoznat će ovdje i ključnu figuru zagrebačkog “Veli Jože band-a”, u kojem Knežević godinama njeguje svoj kreativni integritet, ne prepuštajući se matici plivanja lakog stila.
Ali ni one koji su tek sad u prilici otvoriti ovu bocu, koju su nakon plime slučajno pronašli na obali, sigurno neće ostaviti ravnodušnima poruka koja se u njoj nalazi. Jer, ovaj autor, uzgred budi rečeno, s neuobičajenom ležernošću ostavlja svojim pjesmama da same nađu put do vas.
Ne, ovdje nije riječ o tako često viđenoj borbi rock autora srednje dobi ... zauvijek ostati u istom modelu traperica i ubjeđivati sebe i druge u mit o vječnoj mladosti, buntu i mijenjanju svijeta.
Ovdje je riječ o istinskoj hrabrosti autora koji bira put kojim se rjeđe ide: privući pažnju, a ne povisiti ton, stati pred svijet s osobnim plimama i osekama, ogoljenom svedenošću svog intimnog kruga u kojem slušatelji mogu pronaći bezbroj skrivenih slojeva i prostora za identificiranje.
I već na početku putovanja kroz ovaj introspektivni glazbeni kalendar, u naslovnoj pjesmi “Kradem danima sate” ‘ iza naizgledne lakoće spajanja stihova i glazbe otkrit ćete duboku zagledanost u prostore te unutarnje raskrsnice, s originalnim, na trenutke začudnim jezičnim okretima, a sa posve jasnom porukom da ste upravo posjetili jedan osebujni, umjetnički pejzaž. Koristeći se principom “malo je mnogo”, svedenom upotrebom gitare i glasa, Knežević potom nudi dirljivo sugestivnu interpretaciju pjesme “Spava sama” začinjene duhovitim otklonom na kraju, poigravajući se još jednom sa ustaljenim pjesničkim okvirima ... Tek kao zamah za izvedbu pjesme “Uvijek gladan”, numere obojane trubadurskim dahom s bezrezervnim ogoljavanjem potrebe za ljubavlju - univerzalne osnove umjetničkog rada. Otkrivajući taj bazični emotivni prostor, autor se pri tom ne predaje egu, već kao osnovu za rad koristi i tekstove drugih pisaca: kvalitetnu liriku , “U onaj tren kad nastupa mrak” (Dijana Zalar) te “Jutro nakon neprospavane noći” ( Lav N. Tolstoj), istražujući potencijale spajanja nespojivog, glazbe i proznog teksta. Zanimljiv eksperiment, bez sumnje, izveden u maniru minijaturnog performansa. Izlet u prostor simbioze različitih umjetničkih žanrova nastavlja u kabare – maniru, vedrom, a opet višeznačnom numerom “Duša Rade”, i blago otklonjenom, a opet autentičnom pričom “Ništa ti ne brini, tata- San”. I nakon kratkog eksperimentalnog izleta autor se na kraju opet vraća geometriji unutarnjeg prostora formirajući finalni trokut projekta: pjesme “Vrijeme”, “Ako stanem u vlaku” i “Je li ovo kraj”. Iako svaka od njih zadržava elementarnu autonomiju, zajedno čine osnovu za stvaranje izrazitog pjesničkog akvarela, oblikovanog godinama, iskustvom, neizbježnim egzistencijalnim kolebanjima, vješto začinjenog suptilnom ironijom. Putovanje kroz ove sjetom obojene predjele i okus “spleen-a” koji ostaje u zraku, začudo, ne ostavljaju gorak trag, već jasno oblikovanu, katarzičnu točku oslonca – umijeće da se na kreativan način zabilježi naoko običan, a suštinski prijeloman egistencijalni trenutak.
Iako će, bez sumnje, glazbeni znalci otkriti ovdje pregršt različitih glazbenih utjecaja i mogućnost poredbe s relevantnim autorski imenima, ovim radom Goran M. Knežević pokazuje još jednom prije svega istinski talent, autentičnost osobnog svijeta i odvažnost pri otkrivanju široke lepeze emocija, dvojbi, pitanja i odgovora, uobličenih utjecajem različitih životnih situacija.
Drugi će, pak, imati priliku ocjenjivati vrijednost novog glazbenog materijala.
Mjerna jedinica za vrijednost umjetničkog djela još nije otkrivena, no svakom pažljivijem svjedoku ove “krađe sati”, vrlo brzo postaje jasno da je autor i ovom prilikom uspješno sačuvao svoj dio kreativnog prostora, daleko od dominirajućih, banalnih sadržaja estradnog svijeta s jedne, a kvazi-umjetničke hermetike i kokektiranja sa fikcijom, mitovima i općim mjestima s druge strane.
No, kako je jedan istinski pjesnik, Miroslav Antić, još davno poručio: “ Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju čudesna značenja svega što izgleda isto”...možda je najbolje na ovoj glazbenoj ljestvici satkanoj od deset pjesama, pronaći svoj ton, i u glazbi, jednostavno – uživati.