We’ve updated our Terms of Use to reflect our new entity name and address. You can review the changes here.
We’ve updated our Terms of Use. You can review the changes here.

Pjesme SLAVKA MIHALI​Ć​A pjeva

by Goran Markov Knežević

/
  • Streaming + Download

    Includes unlimited streaming via the free Bandcamp app, plus high-quality download in MP3, FLAC and more.
    Purchasable with gift card

      €7 EUR  or more

     

1.
PIJANKA POD OTVORENIM NEBOM Tako sam se noćas napio To je bila pijanka pod otvorenim nebom Na obali rijeke, kud ne smiju strašljivci Tama je vrvjela čarobnjacima Kometali su kroz mene s uzbibanim plaštevima Dugo, dugo, da sam se već gušio Rijeka je kipjela iskrenutim ribama i potopljenim ribarima Uopće, nitko nije mario za mene I meteori su padali u onaj svijet pozadi Valjda sam bio jako malen, valjda sam bio jako dobar Sa svojom bocom rakije, sa svojim kratkim hlačama Sa svojim tankim rukama, sa svojim podrezanim kosama Sa svojim velikim očima koje ništa nisu trebale
2.
DJEVOJKE ZA ŠIVAĆIM STROJEVIMA Kako se možete smijati, vi, djevojke za šivaćim strojevima? Odakle hrabrost vašim dojkama da se njišu poput slobodnog mora. Ipak sam otkrio nešto tuge u vašim smeđim, plavim i zelenim očima. Malo previše straha u vašim prstima na skupocjenim tkaninama. Ne pitam vas o bestidnim ljubavnicima, vojnicima i mladićima s nepodrezanim kosama. Ne pitam vas o rukama koje ne bi znale letjeti tipkama glasovira. O jednom vlažnom stanu i roditeljima koji za sve vaše brige imaju samo neprilične prijetnje. Hoću da vas zamolim za jednu uslugu: da se umjesto plaču priklonite mojoj nesebičnoj ljubavi.
3.
KRUH NA STOLU Sve što mi želiš reći, kaži mi pred njim, tamnim kruhom na stolu. Oko njeg zidovi i zvijezde. I svi obruči koji stežu moje srce. Pred njim, trajnijim od svih zastava, kaži mi, ako smiješ, svoju osudu. On će znati. I sve će strahove učiniti smiješno malim. Pred njim, kruhom na stolu, što se neprekidno obnavlja u nadi, možeš mi život zamijeniti smrću. S njim ću je veselo blagovati.
4.
RAZGLEDNICA SVIJETA Ovo su vrlo žestoki dani. Ulicama jure cirkuska kola, tenkovi. Ne vide se djeca – negdje piju čokoladu ili su zauzela mjesta za strojevima. Očevi prolaze s božićnim drvcem i uvijek netko ne nađe svoj dom ili dom traži njega, dugo čeka pred ogradom, pred kakvom ružnom bolnicom, mrtvačnicom. S radija odjekuju povici bijesnih pastira. I red je da se svatko osjeti malko kriv dok grijeh ne počne sam od sebe rasti preko ruba razuma u zgrušanu tišinu. Odavno me napustile zadnje novčanice a toliko je lijepih stvari čekalo na mene, jedan bijeli jedrenjak, jedna pastirska koliba, jedan stari naslonjač, jedna zašiljena olovka, jedna razglednica s bespomoćnim pogledom svijeta.
5.
ČEKAM DA ME UPOTRIJEBIŠ Ništa ne razumijem od onog što mi govoriš Blagoslivljam svoje trpko neznanje Moje podrijetlo je sumnjivo, rodni grad porušen Posvuda me prate žbiri Samo kad sam s tobom nešto malo jesam Zavučem se u sebe i čekam da me upotrijebiš Ti koja činiš vrijeme i spretno ga raščinjaš Tu se uvijek nešto nađe za mene Onda me izguraš kroz vrata pa još malo trajem Pomislim: jesam, ma koliko se ne vidi na meni Nisam, smjesta kažem, i sav se izbrišem Možda neko vrijeme umrem samo da se saberem
6.
Veljača 03:39
VELJAČA Ovo je najgora od svih zima: veljača. Snjegovi se ispadali, bura leži probodena srca među koljem, i sad smo sami sa hladnoćom. Ljudi, stabla, niski do zemlje a nebo razbijeni prozor. Sipa zime pušta tamnosmeđu boju i svi smo obeznanjeni oko ledišta ognja. Duša mi kao siga visi s usana. Srce radi, radi i njegov me štropot udara po ušima. Tu još samo medvjed iz bajke može opstati. O dobrodošlo njegovo krvoločno tulenje. Samome bih sebi najradije rasporio utrobu i legao u topli drob. Veljača je, ni za koga nema milosti. Zemlja – oglodana kost. Nitko više ne zna zapaliti vatru. Sunce nas zakartalo.
7.
U PRAZNOM STANU Stan je jedino svet kad je prazan. Tu bi se zbilja moglo kleknuti. Ljubav ide gola i zabacuje kosu. Kad nema vrata i šeću se zidovi. I kada ne misliš kako započeti. Osjećaš: opet je sve moguće. Neobrijani vjetar ide s bocom piva. Na stropu se mrijeste oblaci. Svaki je zid, još tada, druge boje, svaki bijeli zid. Glazba se glasa iz sebe same, bez prsta, tipaka. Zvonce šuti. Čeka, neće li k nama, umjesto stvari što pritišću dušu, na prstima stići mile sablasti.
8.
KRČMA NA UGLU Svijet prestaje kod krčme na uglu. A u krčmi metež: bratime se vragovi i ljudi. Krčmarica velika kao bačva i vjetrenjača. Sise joj otkupljuju tugu svijeta. Svijet prestaje kod krčme na uglu. Neprekidno odjekuju rafali. Vojskovođe gledaju kako bi na drugu stranu. I svakog se dana odroni mali zemlje. Svijet prestaje kod krčme na uglu. Tramvaji razdragano dovoze otpadnike. Strašljivi su, neizglačani, ružni, sve dok ne pogledaju preko ruba. Svijet prestaje kod krčme na uglu. Harona još nema ili neće doći. Pertica Kerempuh vješto prebire prstima malo po tamburi, malo po strojnici.
9.
NIJEDNA TU NE IZDRŽI PREVIŠE Dvorana uvijek puna do stropa Subotom s balkona padaju prijatelji Ne računajući one koji padaju s prozora, pijani Ljepotice uvijek druge, začuđene Pomalo grickaju, pomalo žmirkaju, pomalo šute Nijedna tu ne izdrži previše Samo toliko da se izbezumi Inače se rade razne loše stvari Nitko ne izađe bez ogrebotine Ili odmah ode na drugi svijet Držeći u ruci, zna se, bokal vina Pjevajući one stare pjesme Kojih bi se napokon trebalo odreći Da je život ruža, da je ljubav svijetlo A ja vidim samo dvoranu Poput odbačene kore od banane I u njoj roj muha mojih prijatelja Sve napasnijih što je suton bliže
10.
POZNAVAO SAM OFELIJU Zbilja sam poznavao Ofeliju Oko nje se širio modrikast sjaj Govorila je malko promuklim glasom Ne samo od nikotina, crne kave, rakije To se probijalo iz njezine nutrine Iz njezine uvijek pritvorene pećine Između izlazaka na scenu čitala bi filozofe Nimalo nije škrtarila s onim što je tolikima jedino Ali bila je prava djevojčica i znala crvenjeti Premda su je mnogi korili samo da je dobiju Lako si je mogao ponijeti sa sobom pa onda svoje ostaviti pokraj puta Čitala bi svoje filozofe i palila cigaretu za cigaretom Činilo se da nema stana, toliko joj je bilo svejedno Ustvari je došla na svijet s prepunim kovčezima I mogla dobiti sve što bi poželjela Čak bi i stariji glumci živnuli uz njezinu odsutnost Postajali opet muškarci i potiho režali Ne bi se zabrinula - bila joj je puna smisla njihova nasrtljivost Na kraju je ipak otplovila - ovaj put zbog kraljevića Koji je jedino znao što neće
11.
Ona je znala 03:45
ONA JE ZNALA Dirnuo je Ona je znala, ona je predobro znala Dirnuo joj ruku ispod ključne kosti Sva me odbacila na leđa Jer je znala što dolazi Dirnuo joj svilu iznad gole mišice Gdje je dojka vrlo blizu I nedaleko trbuh Tamna tratina I nogama me zatoptala Jer je znala što je sad na redu Što se ne može izbjeći makar pali mrtvi Široko sam ispružio ruku Izgrizla je svakim od stotinu sjekutića Polako je žvakala Pa ispljunula još bolju Dirnuo joj sjaj što je okružuje Baš temo ispod, baš tamo iznad Gdje je sve njeno na okupu Probola me sa tri mača Jer je znala da je kraj I da me već uvukla u sebe I da me dosta dobro probavlja

about

Zamislite da «Pijanku pod otvorenim nebom» izvodi Bob Dylan na, recimo, «The Times They Are – A Changing». Razmislite kada ste posljednji put na hrvatskom jeziku čuli toliko životnu i brutalno lijepu baladu poput «Djevojke za šivaćim strojevima». Je li itko od hrvatskih kantautora osim Arsena Dedića i Tome Bebića uglazbio tako sugestivne metafizičke ili erotične stihove poput «Kruh na stolu» ili «Ona je znala»? Bruce Springsteen i Tom Waits u svojem bi filmičnom repertoaru vjerojatno rado imali pjesme opore i plastične atmosfere poput «Čekam da me upotrijebiš» i «Krčma na uglu».
Ove tvrdnje nisu nekakve emfatične blasfemije koje pišem kako bih se dodvorio prijatelju, nego bih želio čitatelju dočarati svijet kojemu ova sjajna poezija Slavka Mihalića, uglazbljena i posredovana od strane Gorana M. Kneževića, doista pripada. Mislim da je Goran ovdje napravio sjajan posao zbog najmanje dva razloga.
Kao prvo, iako se na hrvatskoj glazbenoj sceni održala šansona kao kantautorski iskaz, njena je vitalnost odavno ugasla. Arsen Dedić još od smrti Tome Bebića gotovo da i nema ozbiljnog suputnika, pa su ljudi već i zaboravili s koliko se ljepote i strasti može pjevati na hrvatskom jeziku. Stoga je ova kolekcija pjesama Slavka Mihalića toliko dragocjena. Ona nas podsjeća na to koliko hrvatski jezik može biti živ i uzbudljiv, naravno - za onoga tko na njemu doista ima što za opjevati.
Kao drugo, čini mi se da hrvatski pjesnici nikada nisu imali previše sreće s uglazbljivanjem vlastitih stihova. Ili bi glazbenici radije birali patetične i komercijalno «isplative» stihove, ili ne bi bili dorasli «zahtjevnijoj» poeziji sročenoj bez jednostavne rime – štime. Slavko Mihalić definitivno nije ni isplativ ni jednostavan pjesnik. Njegova poezija zahtijeva vrlo predanog, upornog i spretnog glazbenika koji se učenošću profesora hrvatskoga jezika probija kroz njene scile i haribde, a pri tome zadržava rokersku iskrenost i emotivnost.

Mislim da je Knežević uspio u tome na začuđujući način i da bi u nekoj sretnijoj zemlji, sa živom javnom scenom za kantautore, ovaj CD imao zagarantiran kultni status kakav u Sloveniji npr. i danas imaju «Odpotovanja» Tomaža Pengova.
Ono do čega bi meni bilo ponajviše stalo jest da ove pjesme Mihalića i Kneževića barem čuje svatko tko misli da je još uvijek moguće pisati pjesme kakve hrvatski jezik i kultura doista zaslužuju. Miroslavu, Marku i Tončiju unatoč.

20 ožujka 2006. Goran Starčević

credits

released February 1, 2004

lirika: Slavko Mihalić
Uglazbio, pjeva i gitaru svira: Goran M. Knežević
Snimljeno u Zagrebu 1. veljače 2004. u studiju Borisa Wagnera.
foto naslovnice: Nidžo Kukolj

Mihalić, Slavko, hrvatski pjesnik (Karlovac, 16. III. 1928 – Zagreb, 5. II. 2007). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik izdanja u Lykosu. God. 1966. pokrenuo je reviju Most (glavni urednik do 1972). God. 1987–2006. bio je glavni urednik Foruma. Redoviti je član HAZU bio od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1996.
Pišući isprva tradicionalistički, prvom zbirkom od 12 pjesama Komorna muzika (1954) predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. I u zbirkama Put u nepostojanje(1956), Početak zaborava (1957) i Darežljivo progonstvo (1959) prevladava motiv osamljenosti i ugroženosti pojedinca. Razvijajući sve naglašenije egzistencijalističke teme krhkosti čovjekova bića u graničnim stanjima smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, ostvario zbirke Godišnja doba (1961), Ljubav za stvarnu zemlju (1964), Posljednja večera (1969) i Vrt crnih jabuka (1972). Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja bio je najodređeniji u stajalištu prema kontekstu poezije, naglašavajući nužnost odluke kojom čovjek izabire svoju sudbinu. Nakon Hrvatskoga proljeća zaokupljenost povijesnim prilikama očituje se mračnom skepsom i cinizmom ispunjenim zlim slutnjama (Klopka za uspomene, 1977; Pohvala praznom džepu, 1981; Tihe lomače,1985; Iskorak, 1987). Podudarno s povijesnim promjenama u Hrvatskoj 1990. opći tonovi u pjesmama postali su svjetliji, a pojavljuju se pozitivni motivi iz reda stvari u životu te izvorno rodoljubno pjesništvo: Mozartova čarobna kočija (1991),Zavodnička šuma (1992), Karlovački diptih (1995), Približavanje oluje (1996), Močvara (2004) i dr. Cjelokupno Mihalićevo pjesništvo obilježava refleksija o egzistenciji pa otud proizlazi i stopljenost emotivnog i intelektualnog u njegovim pjesmama. Strukturirane su začudnim povezivanjem prividno suprotnih, ali dubinski usklađenih asocijacija, emocija i misli, pa njihova koherentnost i proizlazi iz neprestane igre suprotnosti i načelne antidoktrinarnosti. Poruka i spoznaja tih pjesama nastala je na svojevrsnom viđenju rasapa sustava vrijednosti te posljedična dvoznačnost i višeznačnost izraza povećavaju informativnost teksta. Slikovitost proizlazi iz konkretizacije ideja, a asocijativnost je strogo logički i psihološki motivirana. Ritam je govorni, usklađen s neočekivanim misaonim bljeskovima, tj. podređen smislu cjeline, potvrđujući i na formalnom planu Mihalićevu modernost i majstorstvo. Sastavio je sam ili u suradnji nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga.

license

all rights reserved

tags

about

Goran Markov Knežević Zagreb, Croatia

Kad nije zauzet vođenjem zagrebačkog rock sastava VELI JOŽE band, ponekad oglasi se i samostalno, kantautorski.

www.facebook.com/velijozeband?ref=hl

www.facebook.com/pages/Kr%C4%8Dma-kod-%C4%90ure-Seljaka/259603454234748?ref=aymt_homepage_panel
... more

contact / help

Contact Goran Markov Knežević

Streaming and
Download help

Report this album or account

If you like Goran Markov Knežević, you may also like: